Tre?i tjedan rada od ku?e je iza mene. Nekad sam mislila kako je dosta prakti?no raditi od doma, ne mora? se posebno spremati, ne gubi? vrijeme na putovanje do posla, mo?e? se isklju?iti od nekih stvari i fokusirati na zadatke, usput stavi? odje?u na pranje, pojede? ne?to konkretno umjesto sendvi?a ili pizze. Ali to je bilo prije. Prije djece. Prije korone. Prije potresa.

U prvi tjedan, isti onaj kada su vrti?i prestali s radom, sam krenula jako optimisti?no. 

Unaprijed sam pripremila ru?ak za 2 dana, djeca su bila zdrava, dakle nema onog ludila kada radi? od doma, a paralelno tr?i? po ku?i s toplomjerima i sirupima te ne spava? no?ima. Prvi dan je skoro sve i?lo glatko, a ?ak sam bila sama s klincima. Do 9 ujutro sam popila kavu, pro?itala mailove, na neke i odgovorila sve dok se djeca nisu probudila i razbudila, obukla ih, nahranila, na prvom online team meetingu bili su sa mnom, dobri kao kruh. Divota! I onda je po?elo. Krenuli su neki izvanredni zadaci, hitni rokovi, pozivi. Klinci su sku?ili da ostajemo svi doma pa su zaklju?ili da je ok da me uklju?e u sve ?to rade “e mama vidi ovo”, “e mama sad bi ovo”, “ mama rukicu daj”. Do podneva sam ve? bila umorna kao da je pono?, mu?ilo me pitanje koliko sam lo?a mama ako im dam da gledaju crti?e vi?e nego ina?e dok ja odradim ne?to jer vidim da od toga da se oni sami igraju nema ni?ta i sve ?to radim radim nekoliko puta ispo?etka. Prelomila, dala svakom svoj ekran s gri?njom savjesti. Suprug ba? tada javio da on od utorka isto radi od ku?e, preplavilo me neko olak?anje “sutra ?e nam sigurno biti lak?e jer mo?emo se sigurno bolje organizirati kad smo dvoje kod ku?e”.

Ili ne?! Drugi dan, situacija vrlo sli?na, mo?da ?ak malo kaoti?nija. Jer klinci vide da smo oboje kod ku?e. Poku?ali smo se na smjene zatvoriti u sobe i odraditi hitne stvari dok ih onaj drugi zabavlja, hrani ili sli?no, a ostalo ?to nije tako hitno ?emo kad zaspu. Naravno ba? taj dan nije bilo popodnevnog spavanja, nakon bezuspje?nog uspavljivanja koje je njih jako zabavljalo, odustali smo pa ?to bude, bude. Do ve?eri je bilo kristalno jasno da nema planiranja ni ?vrstog rasporeda i da idemo dan po dan, situaciju po situaciju jer ina?e ?emo izluditi.

Taj prvi tjedan pro?ao je u kaosu, u gri?nji savjesti s jedne strane jer ne?to kasni, jer sam mo?da pogrije?ila ili zaboravila napraviti ne?to, a s druge strane, s osje?ajem krivnje jer se ne mogu posvetiti djeci koja su tu sa mnom i premala su da shvate za?to ja sad tipkam, telefoniram i radim, a kod ku?e sam. No tu je hrpa drugih stvari… bombardiranje informacijama sa svih strana, pitanja koliko ?e ovo dugo trajati, koliko ljudi ?e oboljeti, kod koliko ?e se zakomplicirati bolest, ?to zna?i obustava rada svega na ?to smo navikli, trebam li izvesti djecu malo van na zrak, kako se pona?ati tj. vi?e ho?e li drugi po?tovati nova pravila pona?anja, ?to ?e biti s radnim mjestima… jer nije to tamo negdje daleko kod nekih drugih ljudi u nekom drugom gradu. To je tu i treba na?i na?in da se sa?uvaju i zdravlje i ?ivci.

?itala sam po internetu savjete o radu od ku?e s djecom i na kraju zaklju?ila kako me samo izlu?uju i prestala ?itati. Kako napraviti raspored dok si s djecom kod ku?e uglavnom se odnosilo na ?kolsku djecu, dakle ni?ta meni korisno, zatim kako ih zabaviti tj. koje aktivnosti s njima raditi, to mi ni ina?e nije problem, a nije ni sad samo kad imam vremena da se tome posvetim. No ?to s dvoje vrti?ke djece, s dva roditelja koji rade od ku?e, a ne mogu raditi u nekim smjenama po ?vrstom rasporedu i isklju?iti se na par sati… Uglavnom, odustala sam.

Onda je stigao prvi vikend i mislila sam kako ?emo se malo opustiti od stresa proteklog tjedna. No majka priroda je ne?to drugo isplanirala za taj vikend. Potres!

Ba? sad jo? i potres? Bilo je potresa prije, malo bi se zaljuljali i to je bilo to, ali ovaj je bio stra?an… Po?elo je s onim stra?nim zvukom tutnjaju?eg vlaka, onda se neboder u kojem ?ivimo po?eo ljuljati kao zastava na vjetru (malo pretjerujem, ali takav mi je bio osje?aj), bacalo me na sve strane dok sam poku?avala do?i do sobe u kojoj su spavala djeca, stvari su letjele na sve strane, ?ulo se razbijanje stakla, lupanje vrata od kuhinjskih ormari?a. ?im je stalo, skupili smo osnovne stvari i iza?li van. Nakon sati provedenih ?ekaju?i u autu, a gotovo svi su bili u autima zbog straha od korone, u?li smo u stan, vidjeli da ne mo?emo biti u njemu s djecom, spakirali stvari i oti?li na privremeni boravak kod bake. Sljede?i dan bio je ponedjeljak i opet je trebalo raditi od ku?e. Novi izazov, vi?e nismo bili u svojoj ku?i, sad nismo bili u pitanju samo nas ?etvero, sad je organizacija bila jo? zahtjevnija. Opet ispo?etka, opet kaos, ali i s dodatkom pro?ivljenog straha i traume zbog potresa. Konstantna borba izme?u zahtjeva obitelji i posla, u istom vremenskom periodu ?ongliranje potpuno razli?itim zahtjevima i potrebama. I opet smo ?ekali vikend da se malo zbrojimo, barem o poslu ne?emo razmi?ljati. Opet ne - to je onaj vikend kada se pomi?e sat.

Tre?i tjedan smo se malo sabrali od svih ?okova i stvari su se malo poslo?ile. Ili se ?ini tako jer ne planiramo vi?e ni?ta, nikakav raspored vi?e ne postoji. Oboje ustajemo rano, u 5-6 sati, napravimo ve?inu stvari za posao jo? dok djeca spavaju, a onda tijekom dana u hodu rje?avamo teku?e stvari, online sastanke, pozive, izmjenjujemo se u zabavljanju djece kad sami vi?e ne znaju ?to bi. Usput kuhamo (nikad vi?e nismo kuhali, i da, dogodi se da je ve? podne, a mi shvatimo da nismo po?eli pripremati ru?ak), usput obavljamo i ku?anske poslove.

Umorni smo, na kraju dana imamo osje?aj da nas je pregazio isti onaj tutnjaju?i vlak kojim je zapo?eo potres, nemamo pojma koliko ?e ovo trajati, ali... izdr?at ?emo kao i sve do sada. Zahvalni smo ?to uop?e imamo mogu?nost da se mo?emo pobrinuti sami za zdravlje na?e obitelji tako da se ne izla?emo previ?e kontaktima s drugim ljudima, da imamo krov nad glavom za razliku od mnogih na?ih sugra?ana, da imamo posao i poslodavce koji su fleksibilni. I naravno ono najva?nije - da imamo jedni druge!